Postala je normalna stvar za očekivati u poslovanju da svaki e-mail mora biti odgovoren ili bar potvrđen u vrlo kratko roku. Zašto? Pa valjda svi imamo neke mobilne uređaje koji svjetlucaju kada dođe e-mail, kada trebamo nešto napraviti ili kada se dogodi neki apokaliptičan događaj u našoj zemlji ili okruženju.

A pretpostavke su jako opasne stvari – zar stvarno svi trebamo biti stalno dostupni i spremni na niski start i zar stvarno nema više niti jedne stvari, a da ju odmah ne treba riješiti. Naravno da ne, ali naša očekivanja zbog tehnologije rastu, te kada smo mi ti koji nešto želimo, onda imamo i prevelika očekivanja.

Isto se događa u privatnom svijetu. Ako nekoga od prijatelja nešto pitam e-mailom (a mobilni telefoni polako prestaju služiti telefoniranju, te možda čak ovu funkcionalnost u Android v6.2 i izbace – karikiram, iOS će ipak prije), postajem, bar ja, vrlo nervozan kad nema odgovora duže od 5-10 minuta. S druge strane znam zaprimiti e-mail, te ne odgovoriti odmah već drugi dan, što mojeg sugovornika baca u očaj, bez pomisli da upotrijebi telefon.

Sjećate se kad smo prije 10-15 godina čuli nešto – neku poslovnu informaciju ili zanimljivost, koliko nam je vremena trebalo da detaljnije saznamo sve o njoj. Danas, nažalost, više informacija imamo mi, nego što ih medijske kuće stignu obraditi i plasirati svojih čitateljima.

Kako izgleda danas vaša kupovina – ne govorim ovdje o kruhu i mlijeku, iako se i za njih to može primijeniti, već vaša tjedna ili mjesečna nabava kućnih potrepština? Da li iz komfora svoga doma naručite sve da vam se dostavi u vrijeme kada to vama odgovara? Ili provedete vikend u izlasku u shopping centar, gdje se odmarate kupujući po raznim dućanima koji se svi prikladno nalaze na jednom mjestu? Ili prije nego što kupite novu perilicu imate sve podatke o njoj, uključujući i servisnu dokumentaciju, te komentare bar 15 korisnika širom svijeta?

Ne postoji pora našeg života gdje tehnologija nije donijela nekakvu promjenu. Namjerno ovdje ne govorim o napretku, jer kako Englezi kažu – „One man’s trash is another man’s treasure“ – tako da što je nekome napredak, drugome je problem.

Tako da, uz sva ova tehnološka čuda, pozivam vas da nas pratite i na Twitteru, ali i na Google +. I podijelite sa nama svoja razmišljanja, te nam dajte neku temu za pisanje.

P.S. Neću politiku u svoju butigu – odnosno, preskočimo izborne teme, jer oni i tako neće preskočiti nas!

Pa krenimo redom.

Postoji FaceBook – koristi ga trenutno preko 10% cjelokupne svjetske populacije. Cijele obitelji od baka do unuka, prijatelji, poznanici, egzibicionisti i voajeri. Stvarno zanimljivo mjesto za druženje, ali veliki mu je minus šum raznih informacija i teško ograničavanje tko što smije vidjeti. Privatnost…

Iako postoje tvrtke koje koriste isto za svoju promociju, te je i Infosistem samo korak udaljen da aktivira svoj profil, osobno ne vidim prednost za tip kompanija koje ne rade sa maloprodajom i ne nude popust od 25% za svoje proizvode pute FaceBook. Možda i griješim – možda će netko iz državne uprave „lajkati našu stranicu“ i mi mu za to damo popust te besplatnu naljepnicu za auto.

Nakon toga, tu je Twitter.  Meni osobno puno draža i intimnija mreža – brza, jasna i kratka komunikacija, nešto kao spremnik razmišljanja u malom. U svijetu brzih informacija definitivno mjesto #1 za nešto saznati prvi, no kao i FaceBook, nisam siguran koliko tvrtke mogu dobiti koristeći ga za svoje poslovanje, osim čistu i jeftinu reklamu. Samopromocija djelatnika je već nešto sasvim drugo. Twitter ovdje omogućava da čovjek stvori (ili uništi) svoj osobni brend pametnom komunikacijom.

LinkedIn – po osobnom mišljenju društvena mreža #1 za poslovne korisnike i tvrtke. Smatram da svaki ozbiljan profesionalac treba učiniti uslugu prvenstveno sebi i imati otvoren LinkedIn korisnički račun, a da tvrtka može samo pomoći sebi u redi, kako s partnerima, a tako i sa korisnicima.

Ovdje se već vrlo jednostavno i jasno mogu pratiti tvrtke koje brinu o sebi i svom statusu i razdvojiti ih od onih tvrtki kojima nije promocija bitna. Naravno, ima i ovdje svojih nedostataka, ali kao i svugdje čovjek mora biti svjestan na što pristaje i koji put odabrati.

I za kraj, nešto što me i je ponukalo da krenem u ovo razmišljanje – Google+. Zanimljiva izvedenica društvene mreže. Na prvi pogled jako me zainteresirala i vidim veliki potencijal (za razliku od Buzza) kako za privatnu mrežu, tako i za poslovnu. Ne, nikada Google+ neće postati LinkedIn odnosno jasno je vidljivo da mu poslovna svrha nije primarni cilj, no i ovakav u svojoj Beta verziji pokazuje veliki potencijal za jasnu i ciljanu komunikaciju s krajnjim korisnicima, partnerima, dobavljačima. Biti će sigurno zanimljivo pratiti daljnji razvoj.

A kakav će se pokazati kao društvena mreža – to će samo vrijeme pokazati. Od mene za sada „two thumbs up“.

A za sve vas koji želite probati Google+ – Infosistem (odnosno moja malenkost) vas časte sa pozivnicama u zatvoreni BETA program. Sve što trebate napraviti je ostavite vaš komentar u za to predviđenom polju, te na kraju njega napišite svoju e-mail adresu. Ne brinite – ona neće postati javna.

Tema nisu doktori i sestre, koji su za to doba dana bilo i previše susretljivi i dobri, već je tema opet – primjena informatike.

Uz davanje zdravstvene iskaznice, sestra na prijemu me počela ispitivati za neke podatke, koje koliko god puta sam ih izgovorio u 4 ujutro su teško izlazili iz usta. Ovaj puta razmišljajući za svaki odgovor, dao sam ime majke i oca, adresu stanovanja i telefonski broj. A sve to nakon što je provukla zdravstvenu iskaznicu.

Tek danas ujutro mi je palo napamet (iako možda podne nije jutro) da su svi ti podatci sigurno u sustavu, kroz HZZO, registar rođenih, podatke o prebivalištu, domovnicu,…

Osim toga, dijete je dobilo neki novi broj – taj istina samo vrijedi u toj bolnici.

Prije par godine, postupak je bio identičan, samo ovaj puta u najvećem i donedavnom jedinom Kliničko Bolničkom Centru u Zagrebu. Prvo je išlo pitanje da li smo ikad bilo ovdje, a nakon toga uzimanje gore navedenih podataka. No tada to nije bilo sve – na zdravstvenu je sa stražnje strane zalijepljen rukom upisani broj koji identificira dijete kod njih u sustavu.

Možda sam utopista, ali vjerovao sam da broj sa zdravstvene knjižice identificira osobu, ako ništa drugo u sustavu zdravstva na jedinstven način, te da je dovoljan da se iz svih raspoloživih sustava podatci prikupe i tako ima cjelovita slika o pacijentu, njegovoj povijesti liječenja i dr. Zanemarimo sada činjenicu da u RH ima više tipova zdravstvenih iskaznica (ne računam dopunsko) nego što je u Subway bilo priloga za sendviče.

Da li je zdravstvena i njen broj #fail, kako bi rekli na twitteru ili je možda korak ispred svoga vremena, bar kod nas?
Bojim se da je sve od navedenoga i niti jedno.

Analogija neka bude vrtić i škola.

Kao ponosni roditelj prvašiča, ove sam godine prošao i tu zanimljivost. Ako je uspoređujem s odlaskom u vojsku, mogu reći da je ovo puno kompleksnije i zahtjevnije  nego sve pripreme i sistematski za vojsku.

Prvo zoveš školu, da provjeriš da li je dijete kod njih na popisu i dobiješ broj telefona za školskog dispanzera. Nakon toga zoveš njih, naručuješ se za pregled toliko dana unaprijed da taj dan ne možeš naći na kalendaru.

Nakon toga podigneš opet kod njih uputnicu i uputu za pregled te pretrage. Nakon obavljanja pretraga sa svim rezultatima i kartonom djeteta ideš na ranije naručeni pregled. Ondje se prolazi pregled, skuplja hrpa i hrpa podataka od kojih 50% nema nikakve veze sa zdravstvom, ali neka im je (istina, popis stanovništva je bio par tjedana ranije). Nakon toga se ide u školu na pred-upis gdje se opet uzima sve od podataka što se može (daleko više od pukih imena, prezimena adresa i sl).

Pa onda ide razgovor s pedijatrom/psihologom, pa onda upis, za koji treba papira više nego za gradnju poslovnog objekta na poljoprivrednom zemljištu 5 metara od mora – ukoliko ste nažalost zaposleni u RH, pa ne možete dijete pokupiti iz škole u 12 sati.

I taman kada se sve to preda, dolazim u vrtić, te traže opet potvrde o prebivalištu i imovinski cenzus.

Zar uz OIB, broj sa zdravstvene, osobnu i JMBG (da, dok država najviše koristi OIB, Grad Zagreb nažalost ne može raditi ako nema uz njega i JMBG), stvarno trebamo svima donositi tolike količine podataka na papiru, raznih kopija,originala i slično?

Možda se umirovljenici osjete prozvanima, ali ta tri papira za ljude koji su u mirovini mislim da ipak nije toliki problem, kao što je zaposlenima dok se bore sa državnom upravom i samoupravom. Zaboravih napomenuti – radna vremena za rad sa strankama su im gotovo svugdje (čast iznimkama) od 9 do 15 sati.

Zašto se daju takve količine novaca u informatiku na nivou države, ako je jedini cilj isprintati što više potvrda i onda ih šetati po gradu i od ureda do ureda…

Zar je stvarno integracija naše države (odnosno cjelokupnog birokratskog aparata) svedena na prijenos podataka putem papira te unos, ponovni unos i opet unos…

Što vi mislite? Kakvih vi imate iskustva?

Evo, da li je ovo sada što piše putem WordPress urednika na Infosistem portalu, koji se nalazi tko zna gdje dio, „cloud computing“ ili je to samo neki Internet servis? Da li je poznati GMail i Google Docs „cloud computing“ ili samo napredni mrežni servisi?

Što je sa našim Intranetima? Naši unutrašnji portali koji se negdje koriste više, a negdje manje – da li su oni samo interne aplikacije ili su pak dio nečega većeg, nečega što se zove „private cloud computing“?

Mislim da tu granicu ne treba gledati kao neko ograničenje ili crtu gdje nešto počinje ili završava, već kao široki pojam koji bi trebao objedinjavati sve servise koji su javno dostupni putem različitih pristupnih kanala s različitih lokacija. Vjerojatno je jedino granica između privatnog i javnog oblaka jasna i definirana, gdje je privatni nešto što nije dostupno svima već samo pojedincima i to na osnovu nekih jasno definiranih pravila.

Stoga se postavlja još jedno pitanje – ako je zadnjih godina van naše zemlje, a zadnjih mjeseci kod nas toliki udar na ovaj termin odnosno pojam, što je sa svim tim što se ranije koristilo – što je učinilo tu prekretnicu? I da li je bio jedan jedinstveni korak ili trenutak kada je javni mrežni servis postao „cloud computing“?

Ne, nema tog trenutka koji će naša djeca ili djeca naše djece u udžbenicima učiti kao dan kada je Pero Perić izmislio „colud computing“ – mogu jedino pretpostaviti da će tu zaslugu pobrati netko kao Tim Berners-Lee ili  možda dvojac  Larry Page i Sergey Brin (ipak sam studirao u Moskvi pa evo i ovako: Сергей Михайлович Брин)?

Kako onda vidjeti, koliko mi živimo u oblacima, te koliko toga nas definira kao zemlju oblaka? Ako se izuzme vrijeme koje je stvarno bilo oblačno, naša Internet scena, koju sačinjavaju servisi s hrvatskog govornog područja, po meni u ničemu ne zaostaje za svjetskom. No ono čega se bojim je manjak pravih servisa koje velike korporacije poput CISCO, Unisys ili EMC nazivaju pravim prelaskom na „cloud computing“, prelazak poslovnih aplikacija u aplikacije koje su dostupne izvan svog „legacy“ okruženja. Laički? Da ne ulazite u svoj ERP odnosno poslovni sustav kroz neko odvojeno sučelje i to samo unutar svoje mreže ili s svog stolnog računala, već dostupnost istoga od bilo gdje do bilo kada i bilo kako…

Možda bi se trebali vratiti na jedan sinonim koji je po meni draži u definiraju ovoga – Software as a Service (SaaS) – Softver kao usluga. Izraz koji kod nas nije nikada zaživio, kao niti brojni drugi izrazi poput Application Service Provider odnosno Davatelj aplikativnih usluga.

Ako se samo prisjetim naših internih razgovora oko hostanja aplikacija, te raznih tehničkih problema koji su nas navodili da kažemo „Ne, ipak nećemo u tom smjeru“ od prije godinu dana, te današnjih razmišljanja „da – to je naš cilj“, teško mogu pronaći samo jedan čimbenik koji je prevagnuo u promjenu mišljenja.

Za sve je kriva dostupnost, virtualizacija, promjene u sagledavanju infrastrukture i naravno cijena.

Iako i dan danas mi kao maloljudna zemlja muku mučimo s nekim minimumima koje svjetske korporacije stavljaju kao najmanji broj korisnika (npr. licence za minimum 100.000 aktivnih korisnika), što investiranje u takve servise čini teško opravdanima, pokušavamo i uspijevamo se boriti te stavljati Hrvatsku u oblake.

Prvi korak je naravno virtualizacija infrastrukture – ali PRAVA virtualizacija. Pa neka onda netko otkrije gdje počinje jedno, a gdje drugo i neka financijaši i računovođe pronađu to osnovno sredstvo i servis što se vrti na njemu – skidam im kapu. Dakle, SVE virtualizirati. Nakon toga virtualizirati ono što je donedavno bilo nezamislivo – sustave za pohranu podataka! Zar je stvarno bitno da li se podataka nalazi na kanti a ili be koje je ispod mog stola, u prvoj server Sali ili nekoj stotinama kilometara daleko? Naravno da nije – bitno je da imam podatak koji mi treba i kada mi treba, te da je osiguran od gubitka.

A nakon toga – konačno stavimo naše ERP-ove u pravu virtualiziranu okolinu, stavimo bankarske sustave pod to isto okruženje, neka se naše police osiguranja, nacrti za zgrade, zdravstvene aplikacije i sve drugo zavrti negdje, stvarno nebitno gdje.

I eto nas, ušli smo u SaaS ili „cloud computing“. Zašto? Zato jer tada sve ono što mnogi pokušavaju postići  – load balancing, failover, hot-standby, disaster recovery site i slično postaje tek jedan mali dio i kotačić onoga što je ustvari bitno – naše aplikacije i njihova dostupnost…

Kakva su vaša razmišljanja i iskustva?  Čekam vaš virtualni odgovor…

Većina tih informacija su nažalost novosti koje su to prestale biti i prije samog čina objave jer na ovaj ili onaj način tu informaciju saznamo ranije. Eto, na primjer, velika vijest s naslovnice da je predsjednik Obama potpisao novi Zakon o zdravstvenom osiguranju s 20 nalivpera (ili 22), što onaj tko iole poznaje praksu američkih predsjednika zna da se to radi tako da bi olovke bile podijeljene najzaslužnijima u pomoći oko prolaska zakona kao uspomena toga trenutka.

No koliko informacija do nas nikada ne stigne, već se izgubi i postane hrpa bitova i bajtova pohranjenih u nekoj elektronskoj arhivi ili zauvijek ostanu na nekom papiru sakriveni od pogleda.

Za poslovanje svake tvrtke – bila ona državna ili privatna, profitna ili neprofitna, bitno je javno mijenje, stvaranje dovoljne medijske prisutnosti, komunikacija kako s postojećim tako i budućim poslovnim partnerima, kupcima, korisnicima ali i konkurencijom.

Sljedeći tjedan dva naša korisnika puštaju u rad novu uslugu koju smo im mi implementirali i priređuju medijsku kampanju. Koliko je ova informacija bitna i kome?

U ovom slučaju naši korisnici objavljuju ne samo završetak projekta već puštanje u rad jedne nove usluge koja će pomoći njima i da pred svojim korisnicima postanu transparentniji i otvoreniji. Građani tih dvaju korisnika, sa druge strane upoznati će se sa novim funkcionalnostima i uslugama koje su im na raspolaganju i mogu im olakšati komunikaciju sa svojom upravom, a mi – Infosistem – stavljamo još jednu zvjezdicu na naš zid uspjeha.

Sada se postavlja pitanje, a koliko je ta informacija bitna „trećim“ stranama – koje nisu Infosistem, njegovi korisnici ili korisnici njegovih korisnika?

Moje mišljenje je da je ta informacija gotovo jednako bitna i drugima – koji nisu gore navedeni. Danas postoje nezavisne i specijalizirane tvrtke koje se bave izgradnjom Imagea kako zaposlenika tako i tvrtke, vizualnim identitetom, poboljšanju komunikacija odnosno percepcije na tržištu. Oni ističu potrebu za plasiranjem pozitivnih informacija, koje nažalost znaju ostati zarobljene, kako bi se stvorio dovoljno veliki momentum pozitivnog javnog mišljenja.  Samo pozitivno javno mišljenje može dovesti do pozitivnih pomaka kako na tržištu, a tako i između svih zainteresiranih strana (bilo da su to građani vs država ili kupci vs prodavatelji).

Stoga – pustite vaše informacije neke teku i dajte drugima mogućnost odabira baš vas!

U njemu se osim ormara i drugog namještaja, te uređaja poput perilica i pećnice, nalazi i hrpa neke druge opreme, za koju supruga pretpostavljam niti ne zna kako se pojavila i “što će nam pak sad to”.

Sjedim trenutno u kuhinji i pišem, te brzim pogledom, vidim bar 7 uređaja koji imaju nekakvo jamstvo, održavanje i mogućnost kvara. Ako odem u dnevnu, taj će se broj udvostručiti, ako ne i utrostručiti. I to, sve to je moja imovina.

Ali koliko ona košta?

Da li je cijena bojlera za etažno grijanje 8.000 kuna koliko košta u dućanu ili je njena vrijednost veća? Koliki mi je to trošak i koje se sve aktivnosti od mene očekuju?

Dobro – no kakve to sve veze ima sa poslovanjem i poslovnim blogom?

Uzmimo onda za primjer da sam ja tvrtka – k tom još i proizvodna – recimo Pivovara Broz. Da li ja tada mogu izračunati kolika je moja vrijednost imovine brzo, znati koji su mi pravi operativni troškovi po toj istoj imovini – kako preventivni tako i reaktivni/incidentni. Mogu znati, ali ako ne koristim adekvatnu aplikativnu podršku, sigurno to neće biti jednostavno.

Od čega se ja kao pivovara sastojim – od upravne zgrade, koja ima svoja računala, grijanje, hlađenje, rasvjetu te protupožarnu zaštitu. Onda imam naravno i proizvodni pogon, gdje se nalaze razni rezervoari za pohranu sirovina, miješanje, kuhanje, fermentaciju, filtriranje, punjenje i skladištenje.

Svaki od tih strojeva i uređaja ima nekakav svoj životni vijek. A kako i svi uređaji imaju i propisane obavezne intervale za baždarenje (npr nakon punjenja 25.000 boca), održavanje, zamjenu potrošnih dijelova i ostale aktivnosti koje proizvođač te opreme propisuje da se mi korisnici pridržavamo, te informacije negdje moramo i pohraniti.

Bilo bi lijepo kada bi tu bili samo periodički popravci, no meni se punilica piva kvari svakih 15.000 punjenja, tako da moram zvati i tehničare za održavanje toga.

Sve to ulazi u trošak moje imovine.

Koja je ideja za upravljanje imovinom?

Ideja je da se prilikom unosa svakog komada imovine u EAM (a ja sam odabrao Oracle Enterprise Asset Management – EAM) – bez obzira da li je to zgrada ili klima uređaj, za nju unesu i osnovni podatci – naziv, lokacija uređaja, tip opreme, do kada ima jamstvo, tko je zadužen za tu imovinu i tko je odgovoran. Te ostali podatci kao što su – dijelovi koji se preventivno održavaju, rokovi preventivnog održavanja, eventualni izvršitelji ukoliko se sa njima ima ugovor, te ostali podatci koji nam olakšavaju kasniju upotrebu te iste imovine.

Ja, Pivovara Broz – odlučio sam raspisati natječaj za održavanje klima uređaja.

Iz aplikacije povlačim točne podatke o svakom od 37 postojećih uređaja za hlađenje (jer osim sobnih imam i industrijske), veličinu, snagu, godinu proizvodnje, proizvođača, te sa tim podatcima raspisujem natječaj, a dobro je da sam sve to ubacio u EAM sustav jer bi inače imao sam šturi popis osnovnih sredstava.

Osim toga imam iz aplikacije i podatke o tome kada je potrebno periodičko održavanje, koji su mi do sada bili najčešći kvarovi, te koja se oprema mora redovito mijenjati.

Znači, osim što sam osigurao da će ponude koje na osnovu ovoga natječaja zaprimim biti stvarno prilagođene mojim potrebama i opremi koju ja imam, na taj način smanjujem i mogućnost nekih kasnijih nevidljivih troškova.

Kada odaberem najpovoljnijeg ponuđača, podatke o njemu unosi u svoju EAM aplikaciju i za taj dio posla ubuduće imam manje briga.

Svakih 6 mjeseci, sustav me upozori da je vrijeme za čišćenje filtera, jednom godišnje da je vrijeme za generalno održavanje. Nakon 750h rada uređaja (zar sam zaboravio reći da su uređaji povezani sa centralnim sustavom i da javljaju o svojem radu i životnom ciklusu) stiže obavijest da je potrebna provjera tlaka.

Koliko ovakav sustav može omogućiti državi da smanjim svoje operativne troškove i poveća efikasnost u upravljanju sa svojom imovinom, nažalost ne mogu niti pretpostaviti,  no sigurno nisu mali iznosi.

Zamislimo samo Ministarstvo obrane, sa svim svojim lokacijama, te održavanje grijanja i hlađenja. Samo tu već ima dovoljno prostora da se efikasnije upravlja sa troškovima i održavanjima – a poznato je da je prevencija puno bolja od problema koji nastaju ako je nema.

To u kombinaciji sa Oracle PM omogućava tvrtkama koje se bave iznajmljivanjem stanova ili gradovima da osim što upravljaju s potrebnim aktivnostima u održavanju, upravljaju sa iznajmljivanjem, naplatom, slobodnim kapacitetima, planiranjem najma i drugim.

Znam samo nekoliko gradova koji su ovo uspješno implementirali i primjenjuju, te nedovoljan broj privatnih tvrtki koje raspolažu sa ovakvim ili sličnim alatima u svojem svakodnevnom radu.

Tko to može koristiti?

Apsolutno svaka tvrtke koja ima potrebu da prati svoju imovinu. Da li je to tvornica vatrogasnih aparata koja mora kontrolirati i baždariti svoju opremu, tvornica čokolade ili brašna, oružja, elektrana, hotel, zatvor, škola, opća ili klinička bolnica – nema razlike.

Sve one danas u sebi sadrže iznimne količine opreme raznog tipa i podrijetla koja zahtjeva da se netko o njoj brine. A bez obzira da li to plaćali privatni vlasnici ili mi porezni obveznici, o toj imovini potrebno je voditi računa.

A zašto se onda u hrvatskoj toliko malo koriste ovakvi alati, koji u konačnici vlasnicima daju do znanja sa čim raspolažu i koliko je nešto vrijedno?

Pozivam vas da mi na ovo date svoj komentar!
A do tada idem probati jedno crno pivo iz Pivovare Broz.

Ako se vratimo u (ne tako) davnu prošlost, možemo si jednostavno vizualizirati ulaske u tvornicu u 7 ujutro, kada se prolazilo pored limene kutije sa satom te poništavalo karticu, te kolone ljudi u niskom startu koje su čekale sirenu u 15 sati samo da mogu istu tu svoju karticu poništiti i ispuniti papirnatu kvotu radnog vremena.

Što se točno evidentiralo?

Broj minuta ili sati koliko je netko bio u tvorničkom krugu.  Ono što se sigurno nije evidentiralo je učinkovitost, rad, trud te koncentracija na neku aktivnost ili zadatak. S prijezirom se gledalo na one „amerikance“ kojima se brojalo koliko je tko matica zategnuo ili koliko je kutija zapakiralo. Ha – kod nas je bolje, imaš sve, samo dođeš na posao  i osigurana ti je egzistencija.

I što se promijenilo?

Danas živimo u jednom uređenom neuređenom kapitalističkom sistemu. I što se promijenilo? Sada imamo dva paralelna sustava – realni sektor i državni sektor.

Onaj najglasniji, tzv troškovni odnosno neprofitni sektor – državne institucije, javne tvrtke i sl, sa odlično razvijenom mrežom sindikata, i dalje zabranjuju strogu kontrolu radnog vremena, pod krinkom zaštite prava radnika, te se većina takvih institucija može pohvaliti samo rudimentom evidencijom ulazaka i izlazaka u radni prostor.

Realni sektor, pod pritiskom neprofitnoga da dodatno minimizira svoje troškove te poveća profitabilnost svojih resursa, godinama se snalazi koristeći razne metode. Neke tvrtke koriste e-mail gdje osobe po dolasku na posao moraju poslati poruku, druge koriste Time Sheet kao alata ne samo za evidenciju radnog vremena, već zadataka koji se ispunjavaju u tom danu.

Ima tu i manje slavnih primjera tvrtki gdje voditelji obilaze svoje radnike redovito ili ih nadgledaju kroz urede otvorenog tipa. Sve u svrhu kako bolje kontrole djelatnika, ali tako i osiguranja da ne postoje pojedinci koji rade svoj posao već da se ne potkradaju oni koji isti ne obavljaju.

Ako se sada zanemari ekstremna krajnost kontrole rada, kao instrument kažnjavanja i represije, već se gleda pozitivni aspekt, kako u smislu prosperiteta tvrtke, tako i u segmentu nagrađivanja i vrednovanja zaposlenika, granulacija u evidenciji radnog vremena je definitivno nešto čemu se treba težiti.

Do prije nekoliko godina, evidencija je bila odvojeni sustav koji se povezivao isključivo uz kadrovsku službu, te je kao takav bio zaseban otok. U današnje vrijeme, moderni sustavi kontrole pristupa koji se povezuju sa kadrovskom službom omogućavaju raznorazne alate i izvještaje preko kojih se može vidjeti ne samo vrijeme provedeno u uredu, već i zadatci koji su se obavljali, tipovi komunikacija koje je zaposlenik koristio, te podatci kojima je on pristupao.

Evidencija zaposlenika – ujedno i zaštita IT sustava tvrtke?

Kada nas je jedan korisnik tražio da mu se pomogne u rješavanju dvaju problema – evidencija radnog vremena na velikom broju lokacija te zaštita informatičkog sustava, nismo mogli niti zamisliti kolika je široka primjena ovakvih alata.

Povezujući fizičku zaštitu prostora sa informatičkom zaštitom podataka putem specijaliziranih uređaja/alata (kao što je na primjer Imprivata SSO), dobivamo iznimno veliku količinu podataka, na osnovu koji se mogu donositi razne poslovne odluke. Od jednostavnih kao što su – dok god osoba fizički nije prisutna u prostoru, ne dozvoli autorizaciju na IT sustave – gdje se rješava dosadašnji problem da svatko zna svačiju lozinku, pa do kompleksnijih  kao što je – korisnik A može pristupiti podatku X, jedino za vrijeme radnog vremena te sa računala Y, odnosno po dolasku osobe B u tvrtku, isključi alarmni sustav, pokreni klimatizaciju, te dozvoli pristup prema serveru Z.

Te dodatne vrijednosti koje se povezuju sa radnim vremenom, i prisutnošću zaposlenika, dozvoljavaju isto tako da se upravlja sa raznim troškovima, rade izvještaju o aktivnostima te osigura da su svi podatci ali i alati potrebni za rad dostupni zaposleniku prema važećim procedurama.

Stavimo se sada nakratko u ulogu Banke. Upotreba pametnih (Smart) kartica za pristup računalu, idejno se pokazala kao odlično rješenje koje je trebalo zaštiti podatke te osigurati da dok god je zaposlenik na radnom mjestu njegovi podatci budu dostupni, a odlaskom s radnog mjesta (bilo do blagajne, trezora, printera ili drugog kolege) njegovi podatci budu automatski zaštićeni. U praksi nažalost, djelatnici znaju ostavljati istu karticu kako bi izbjegli unos PINa prilikom povratka na radno mjesto, te tako ostavljaju mogućnost pristupa neovlaštenim osobama.

No kada se to poveže sa fizičkom zaštitom, gdje djelatnik ne može izaći iz prostorije ili ući u štićeni prostor bez te iste kartice (kombinacija Smart i contactless kartice) ovaj proces postaje dodatno osiguran od zloupotrebe. To, u kombinaciji s evidencijom radnog vremena gdje sustav prepoznaje da li se netko prijavio na posao ili ne, te mu bez prijave ne dozvoljava pristup podatcima, podiže zaštitu na iznimno visoku razinu.

Naravno, sve ovo je u današnjem svijetu moguće dodatno povezati, pa tako zaštititi i telefon koji se nalazi na stolu od neovlaštene upotrebe bez prijave u sustav, ili povezati video zapise s kontrolom pristupa gdje se svaki ulazak ili izlazak u prostor poprati s trajnim zapisom video snimke ili fotografije. Te naravno povezivanje sa sustavima za ispis, ne samo zbog zaštite podataka koji se ispisuju već i radi kontrole i evidencije broja ispisa.

Kroz takve sinergijske sustave stvarno možemo primijeniti poslovicu vrijeme je novac – kako u prihodovno, tako i u rashodovnom smislu.

Činjenica da je za najtransparentniji grad u Hrvatskoj proglašen Grad Rijeka, meni je osobno izrazito draga, zato jer smo kao tvrtka imali čast sudjelovati na projektima koji su to isto i omogućili.

No razmislimo sada malo o našem svakodnevnom poslovanju? Koliko smo mi kao tvrtke spremni uložiti u društvo, pomoći lokalnoj ili državnoj upravi razviti svoje poslovanje da bi oni poslali bolji prema nama kao građanima?

U ovo doba između izbora za novog predsjednika zemlje, svi preispitujemo vrijednosti, te svojim glasom odabiremo budućeg predsjednika države. No to je čin koja se ponavlja tek svakih 5 godina, a što radimo u međuvremenu?

Državna i lokalna uprava te samouprava trebali bi nama kao građanima kroz razvoj informatičkog društva omogućiti da raspolažući svim relevantnim informacijama pomažemo njima (izabranim predstavnicima) bolje raditi te obnašati svoje dužnosti.

Kao primjer navesti ću izdavanje građevinskih dozvola, ne samo iz razloga što je to proizvod koji i mi nudimo, već jer je jednostavan primjer kako sustav treba funkcionirati.

Zamislimo da smo mi odlučili sagraditi stambeno-poslovni objekt, na trenutno slobodnom zemljištu.

Podnošenjem zahtjeva za izdavanje dozvole, sustav osim što zaprima naš zahtjev već može krenuti sa analitikom podataka. U tom trenutku oni su mali, no znamo da treba ubrati neke takse, omogućiti priključke za komunalije (odnosno provjeriti dostupnost), te pripremiti izdavanje broja za taj objekt.

Nakon završetka izgradnje objekta, u spoju sa sustavom za prikaz karata te snimkama iz zraka, mogu se provjeriti gabariti objekta, izdati sva potrebna rješenja te dozvole, ali i proslijediti podatke u druge sustave (npr. ubiranje komunalne naknade) te tako imati jedinstveni registar svih podataka.

Što to omogućava? Osim transparentnosti i dostupnosti svih podataka svim zainteresiranim stranama, dodatno osigurava adekvatni priljev sredstava u lokalne budžete te evidenciju eventualno nelegalno sagrađenih objekata.

Ta ista sredstva koje se onda ulijevaju u budžet idu na kraju nama građanima tog područja na korištenje. Bilo kao sredstva za pomoć siromašnima, bilo za kapitalne infrastrukturne projekte ili za umjetnost.

A što ja kao građanin mogu učiniti – osim plaćanja svojih troškova i obaveza lokalnoj zajednici, mogu kroz zahtjeve za informacijama ili podacima inicirati razne projekte – to je nešto što nitko neće učiniti umjesto nas!

Sve više kompanija u svijetu ulaže novce i napore da dokaže i pokaže svojim korisnicima portala ili Internet trgovina da su zaštićeni od hackera, te to vidljivo ističe. Kako nisam bio siguran u naše tvrtke, posjetio sam preko 20 najpoznatijih naših portala, Internet trgovina i Internet bankarskih sadržaja, no nigdje nisam uočio oznaku o provjeri sigurnosti sustava.

Prije pokušaja razumijevanja zašto je to tako – da pokušam rezimirati – koja su bila moja očekivanja kao potencijalnog kupca odnosno korisnika usluge. Jedna od osnovnih mjera koju bi svaki davatelj elektroničkog sadržaja putem Interneta trebao implementirati – ako ne zbog potencijalnog gubitka klijenata, onda sigurno zbog zaštite svog poslovanja, je rutinsko dnevno/tjedno ili mjesečno provjeravanje svojih servera na poznate propuste.

Kao što mnogi od nas sami okreče zidove ili zamjene remen na perilici jer smo mi ipak sposobni i morati pokazati svoju spretnost, tako mnogi vjeruju da znaju što njihov sustav može ili ne može, te da nema nikakve opasnosti za podatke. Ako kao protutežu stavimo činjenicu da na današnji dan ima preko 40.000 ranjivosti koje su poznate i nalaze se u katalogu, vjerujem da se jasno vidi paradoks.

A zašto je onda takva situacija? Naše tvrtke koje su do sada implementirale sigurnosne sustave u zadnjih 5 godina, investirale su obično u „best of breed“ tehnologije, koje su se tek tada pojavljivale na tržištu, a ako se uzme u obzir da nije bilo ranijih investicija, bilo je ekonomski isplativo osigurati se za budućnost. No, da li je stvarno to dovoljno. Nikako. Razmišljanje da se nalazimo na malom zatvorenom tržištu koje nije isplativo drugima za pokušaje otuđenja milijuna brojeva kreditnih kartica u zemlji gdje svaki stanovnik ima barem 3 u svojem novčaniku nije prihvatljivo.

Kako onda riješiti taj problem? Postoji nekoliko načina. Velike korporacije vjeruju da će ih u tome zaštititi razni eksterni auditori koje plaćaju vrtoglave iznose, kako bi na nekom manjem uzorku ili uzorku njima dostupnih podataka odradili ogledni primjer tj. otkrili propuste. Nakon toga postoje rješenja velikih korporacija koja pružaju ne samo konzultantsku uslugu nego nude pakete koji uključuju spoj alata za testiranje ali i njihovih rješenja koja „rješavaju sve probleme“- Legitimno no podsjeća na studije koje je duhanska industrija provodila da dokaže da duhan nije štetan za zdravlje.

Osobno, skloniji sam traženju specifičnih rješenja od proizvođača koji su fokusirani samo na ovu problematiku, te koji svoje znanje i iskustvo ulažu u pronalazak, evidentiranje i procesiranje ranjivosti sustava, bez da u isto vrijeme paze da njihovi drugi proizvodi ne uđu na crnu listu.